Karadžić čeka presudu Haga, a neki su se izvukli za zločine?!

Naši zločinci su po Sarajevu silovali djevojčice, bacali ih na ulicu i govorili da su ih ubili srpski snajperisti...Zoran Cegar

Prema svedočenju Jasmina Sljive, on i Jusuf Lendo, Suvad Milić i pripadnici 10. Brigade Armije BiH, tokom rata su se zverski iživljavali nad ženama i devojčicama srpske nacionalnosti. Mnoge su tokom monstruoznih silovanja, gde se smenjivalo i više od 20 vojnika, od zadobijenih povreda preminule tokom samog čina. Sakib Puškar, vojno lice koje je bilo u velikoj meri odgovorno za etničko čišćenje Srba iz Sarajeva, takođe je učestvovao u ovim zverstvima.

“Krajem februara 1993. godine Jusuf Lendo i Suvad Milić doveli su dvanaest godina staru devojčicu srpske nacionalnosti. Sa devojčice je skinuta sva odeća, a Jusuf Lendo je detetu ruke vezao za krevet. On je prvi izvršio silovanje, a zatim su to isto učinili Suvad Milić, Hodža Amir, Ljaljaj Enver i Kajanija Ferid. Dete je sve vreme plakalo, kada je Kajanija počeo da je siluje, devojčica je umrla. Ja sam, takođe, imao nameru da učestvujem u silovanju ali dete je umrlo. Telo devojčice Jusuf Lendo je stavio u kesu za đubre i odvezao u jamu Kazani” ispričao je Šljivo.

Osim sto su ubijali stanovnike dela Sarajeva pod kontrolom tkz. Armije BIH, muslimanski snajperisti su se izivljavali i nad stanovnistvom Grbavice i ostalih delova Sarajeva pod srpskom kontrolom.Nije mi poznato da li su igde na jednom mestu sabrana sva svedocanstva stanovnika Grbavice, ali na forumu istocnog Sarajeva postoji zanimljiva tema ''Snajperi u Sarajevu'' sa mnostvom svedocanstava ocevidaca koji su preziveli rat u tom paklu. Grbavica je bila najrazrusenije sarajevsko naselje.

Sve je zapravo pocelo kada je Juka sa vukovima napao polozaje VRS na Doglodama. Dok to nije uradio, HVO borci sa tog i podrucja Otesa, koji je vecinom bio naseljen Hrvatima, su imali dobru suradnju sa ABiH ali i sa snagama VRS (vrlo dobri "gospodarski odnosi"). Odgovor srpskih snaga je bio totalno destruktivan pjesadijsko oklopnomehanizovan, vracaju Doglode a zatim i pocetkom decembra 1992 uzimaju Otes. Moram navesti da je puno boraca HVO-a sa podrucja Dogloda i Otesa je poginulo braneci svoj kućni prag i svoje podrucje grada Sarajeva.

Kakav je to život kad izađeš iz Sarajeva (ne tunelom), napadaš Hrvate u sr. Bosni, potom se vratiš kamionom (zadnja dionica puta nekim šleperom) istuširaš se i odeš na spoj u svoje poznanice koja živi na (čini mi se) 5. katu.

Kako je 1992. Alija odbio deblokadu Sarajeva "U istom mjesecu zapovjedništvo HVO-a po zapovijedi Gojka Šuška sklapa dogovor s pojedinim zapovjednicima Patriotske lige o deblokadi Sarajeva. Dogovor je razrađen između Nijaza Batlaka, poznatijeg pod ratnim imenom Mate Šarlija Daidža, i Jusufa Juke Prazine. Mate Šarlija Daidža je bio povratnik iz inozemstva, profesionalni vojnik koji je se deklarirao kao Hrvat muslimanske vjere. Nastojao je stvarati mješovite katoličko muslimanske jedinice u BiH te je dosta oružja podijelio muslimanima. Daiđa i Prazina su organizirali koordiniranu akciju za deblokadu Sarajeva. Akciju je iznutra trebala povesti Patriotska liga, a izvana sve slobodne jedinice HVO-a i Patriotske lige na potezu od Mostara do Sarajeva. Jedinice izvana trebao je predvoditi Daidža. Međutim, jedinice muslimanske Armije BiH lojalne Aliji Izedbegoviću zabranile su HVO-u prolaz kroz Konjic, te spriječile postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom Nijaza Batlaka u deblokadi Sarajeva preko Igmana pod izlikom “kako ih us,taše neće oslobađati”. Daidža je jamčio kako je tada za 48 sati mogao razbiti obruč oko grada. Ovom prodoru suprotstavio se i Konjički HVO koji je već tada bio vrlo nepovjerljiv prema Muslimanima zbog loše lokalne suradnje, pa čak i manjih sukoba. U to vrijeme i muslimanske postrojbe su pokušale deblokirati Sarajevo iznutra, na pravcu Ilidže, 8. 6. 1992. godine. Vikićevi policajci su izbili na vrh Milinkladske, a Dino Magoda je dospio duboko do trebevićkih padina. Dijelovi buduće Desete brdske i jedna jedinica Vojne policije naredbom iz Izetbegovićeva kabineta vraćeni su s Vraca. Tada su če,tnici već bili svladani i pružali su otpor još samo iz jedne zgrade, ali je stiglo naređenje o obustavljanju akcije. Aliji je odgovarao imidž Sarajeva u zapadnim medijima kao najvećeg mučeničkog grada, a odgovaralo mu je i blokirano Sarajevo iz političkih razloga. Njegov mandat predsjednika Predsjedništva trajao je godinu dana i nakon toga Skupština BiH je trebala izabrati drugog. Kako se Skupština ne bi mogla sastati bilo je dobro držati Sarajevo u izolaciji. Bojao se i dezertiranja iz vlastite vojske, ako bi se otvorila mogućnost za bijeg iz Sarajeva. Kako bi mogao manipulirati Sarajlijama, Alija je odbio i brojne ponude europskih i arapskih vlada za satelitsku i TV deblokadu Sarajeva. Za vrijeme Alijinih Ženevskih pregovora dolazilo je do prekida svih telefonskih veza Sarajeva s okolinom. Odmah nakon sprječavanja Daidžinog prodora prema Sarajevu naglo je poraslo nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima, a i prema HOS-u u kojemu je bilo puno Muslimana (u mnogim jedinicama su bili i većina). U Sarajevu je nakon Alijine sabotaže deblokade došlo do oružane pobune Jusufa Juke Prazine koji je nakon vojnog poraza svojih snaga morao pobjeći u Mostar, a odatle u Belgiju.

1993 kad su specijalne snage Armije Bih izašle iz Sarajeva kroz famozni tunel,nisu krenile u deblokadu muslimanskih enklava ili deblokadu Sarajeva,nego u napad na Hrvate dolinom Neretve.

Kako to da Sarajevo nikad nije palo? To je bilo moguće samo na samom početku rata kad se nije znalo tko pije, a tko plaća. Poslije, kad su brigade bile formirane, broj branitelja je jednostavno bio prevelik, bez obzira na slabije naoružanje, Srbi jednostavno nisu mogli zauzeti grad kojeg brani 60.000 vojnika. Rade se paralele s Vukovarom, to je ipak 30 puta veći broj branitelja od onih koji su branili Vukovar. To je ogroman broj, ali pozicija i slabija opremljenost su uzrokovali da se obruč iznutra vrlo teško mogao probiti. A pokušaja je bilo, itekako. Prvo s osvajanjem Žuči (koje je zadržano do kraja rata uz velike žrtve na obje strane), pa 1993. s neuspješnim pokušajem prema Trebeviću gdje je masa branitelja izginula, pa na kraju s onim pokušajem deblokade na samom kraju rata 1995., koje je isto neslavno propalo zbog raznoraznih razloga.

Zatvori gdje su vršena silovanja, a koje žrtve pominju jesu, osim zloglasnog četvrtog sprata Centralnog zatvora, i Studentski dom "Mladen Stojanović", podrum starog hotela "Balkan" u Buća Potoku, podrum Željezničko-industrijske škole /ŽIŠ/; Stan u Ulici Mis Irbina, u centru Sarajeva, podrum prodavnice "Sunce", šupa kraj jedne kuće u Pofalićima, podrumi zgrada u Ulici Đure Đakovića i na Alipašinom polju, podrum samoposluge kod kafića "Borsalino", podrum i kancelarije Privredne banke, kafe "Baltazar", skladište "Jugoeksporta" i prodavnice "Borovo", podrum "Poljoopskrba", podrum zgrade na Otoci kod OŠ "Alija Alijagić"; Elektrotehnička škola u Buća Potoku, zatvor u Popravnom domu za maloljetne delinkvente, podrum jedne zgrade na Dobrinji 2, MZ "Mladost", hotel "Zagreb", hotel "Evropa", kao i logor na stadionu "Famos" u Hrasnici i drugi...